Doživljaj prvog susreta s nekom građevinom često ostaje trajna memorija i polazište pri svakom daljem promišljanju o njoj. Poetičnu sliku siluete broda, koji kao da je oduvijek usidren na prostranoj livadi uspavanoj prosinačkim snijegom, upotpunjuje ispunjenost njegove unutarnjosti sudionicima nedjeljnoga misnog slavlja. Crkva od Anđela u Zabilju na trenutak podsjeća koliko je potrebno umijeće postizanja prihvaćenosti građevine od korisnika uz istovremeno kulturološko razvijanje građevine koja prihvaća datosti svoje okoline. U usporedbi s ostalim arhitektonskim zdanjima i tipologijama, ta je činjenica značajnija kada se postavi u kontekst izazovne problematike projektiranja suvremenih sakralnih građevina. Mnogi autori će se složiti kako je teško prostorno ostvariti ozračje sakralnog - sveobuhvatnog, neizrecivog, tajnog, nadrazumskog i natprirodnog.  Naročito u današnje vrijeme koje pati od pomanjkanja osjećaja za duhovnost i etičnost. Crkva Gospe od Anđela u Zabilju, djelo Zlatka Ugljena i Nine Ugljen Ademović, funkcionalno i programski odgovara potrebama liturgijskog bogosluženja i okupljanja župljana, ali prije svega nudi vjerniku prostorni oblik duhovne nadgradnje. I pored simbola religijske prakse čovjek-vjernik samo kroz intuitivni, unutarnji, duhovni uvid može spoznati izvanjsku „pojavnost“ stvari i dosegnuti njihovu bit. Upravo atributom opće spiritualnosti povjesničar umjetnosti Stane Bernik označio je bogat opus sakralne arhitekture Zlatka Ugljena.